Ovo je moja priča o životu i poslovanju. Osnov svakog uspjeha je znanje, kaže Miroslav Mišković u ličnoj poruci uz svoju knjigu „Ja, tajkun”. Romansiranu autobiografiju, udžbenik praktične ekonomije ili ekonomski triler kao novi žanr izdala je „Laguna”. Piscu možete da vjerujete ili ne vjerujete, da se složite sa njim ili ne, a čitajući „Ja, tajkun” sigurno je da ćete na momente glasno izgovarati ne – ali ne od nemoguće i djelove ćete čitati naglas ma ko da vas sluša, možda neko nešto i posluša...
Između korica ove knjige je sijaset odgovora na samo dva pitanja: zašto je Mišković ćutao 28 godina i zašto je baš sada progovorio? Neke je tajne otkrio, poput detalja otmice koju je organizovao „zemunski klan, a potom je opisao i kako je od prodaje bosanskog drveta zaradio prvi milion. Pojasnio je i da su žene u biznisu njegov adut te da je logika nauka kojoj najviše vjeruje. Otkriva i da je njegov prvi službeni mercedes bio kupljen za Gadafija, da nije uspio sa kafom i čokoladom i da je rad bez znanja štetan. Svojevremeno je u Volgogradu trčao 10,7 sekundi na 100 metara na šljaci...
Najpoznatiji srpski preduzetnik, ili kraće – tajkun, opisuje i kako je država Srbija u nesporazumima sa biznisom kome stalno „dodaje tamne boje”, da je ideju Beograd na vodi država „ukrala od privatnog investitora i prodala stranim ulagačima”, a da je poljoprivreda srpska nafta. Razmišlja i da uzme pod svoje okrilje dva napuštena sela, finansira njihov razvoj i pokaže kako selo može da se preporodi. Ne voli da gubi vrijeme, a jedna od većih životnih mudrosti je – „shvatiti koliko ne znam”.
Najkrupniji neuspjeh je iz 2006. kada je propalo spajanje trgovinskih lanaca Delte, Merkatora i Agrokora, i to je, kaže, ostavilo posledice na ukupnu ekonomiju regiona. Piše i da je Merkator bio potencijalni kupac „Ce marketa”, a pošto su željeli da u javnosti stvore dobru sliku te kupovine, angažovali su konsultanta za odnose sa javnošu. Bio je to Nebojša Medojević, ekonomista i političar iz Crne Gore, piše Mišković.
Previše je, pojašnjava, platio hotel „Kontinental”, ali bila je to stvar imidža. Dao je ogroman doprinos izgradnji hrama na Vračaru mada to najveći crkveni velikodostojnici znaju da prećute, što zna da boli. Nosilac je Ordena Svetog Save. Govori o svojim zadužbinama praveći paralelu sa Kolarcem...
U istoriji Srbije i regiona nema nikoga ko je za toliko novca prodao svoj biznis kao što je on Delta banku, osiguranje, Maksi i Delta siti. Stvarao je i prodavao. Te četiri prodaje su u Srbiju unijele skoro dvije milijarde eura.
– Moja specijalnost je to što umijem da stvaram i prodam firme... Nijesam krio recept. Napravi kompaniju, podigni joj vrijednost i prodaj globalnom igraču – kaže Mišković.
Ali izgleda da je političarima sve to smetalo, piše on – tajkun.
Bili su, opisuje, nezadovoljni što u istoriji Delte ne postoji nijedan posao sa državom i što sudbina kompanije nije zavisila ni od jednog političara! Srbija se stidi svojih biznismena i smatra ih ružnim nusproizvodom tranzicije, kaže Mišković.
– U početku mi je smetalo da me zovu tajkun, ali više ne. To treba državi da smeta...Taj pojam je u Srbiji postao sinonim nečeg nemoralnog i nepoželjnog. Srpska vlast – svaka srpska vlast poseže za tim pojmom kao za kamenom kojim gađa onoga ko zastupa reforme i tržišnu privredu. U takvoj atmosferi postajete slobodna meta za odstrel. Narod aplaudira kad vas uhapse, a ne zna ni zbog čega ste uhapšeni... Pohvala tajkuna kod nas bi zvučala kao svetogrđe, dok je u svijetu takva stvar sasvim normalna – pojašnjava Mišković.
Kroz knjigu ćete naći mnogo zanimljivih Miškovićevih konstatacija o biznismenima i političarima. Boris Tadić, čovjek malog znanja, suprotnost Zoranu Đinđiću, sposoban jedino da nanese štetu, a na to ga je lično upozoravao Đinđić, piše Mišković. Vodio je, kaže, politiku bez ideja, bez hrabrosti u donošenju odluka. Navodi da ga je uhapsio Aleksandar Vučić, ali teren je pripremio Tadić. Vučića je upoznao u jesen 2008. godine, kada je na poziv Tomislava Nikolića došao da ga ohrabri, zajedno sa Milanom Bekom, da na Tomin poziv pređe u SNS iz Šešeljevih radikala.
Na izborima 2012. glasao je Tomislava Nikolića, koji je kod njega kao opozicionar znao tajno da navrati. Toma je, kaže, napravio najveću grešku kada je počeo da glumi i pretvara se. On je običan čovjek Šumadinac... Djelovao je kao čovjek sa dobrim namjerama, Vučić ga je marginalizovao.
Sa Zoranom Đinđićem bilo je nesuglasica, ali je postojalo uzajamno poštovanje. Bio je to jedini političar sa kojim je gajio istinsko prijateljstvo, bio je čovjek vrhunskog formata, reformator koji može i hoće da promijeni Srbiju. Srbija nije htjela da razumije Đinđića, nije željela da se mijenja.
Slobodan Milošević ga je pozvao da bude predsjednik Vlade SR Srbije. Vjerovao sam tada, piše, da on želi da očuva Jugoslaviju, što sam podržavao, jer sve što sam do tada postigao u poslu zasnivalo se na postojanju tog velikog jugoslovenskog tržišta. Milošević me je pozvao da socijalizam prevedem u tržišnu privredu. I tu sam se upecao. Došao sam u vladu u decembru 1989. a u martu 1990. shvatio ko je Sloba... Vrlo brzo sam prozreo Slobu, ali nikad ga nijesam napao... Ne pljuj u bunar iz kog si vodu pio. Nakon toga mu nije više palo na pamet da uđe u politiku. Sa Miloševićem dijeli još jedan zajednički momenat – bio je u ćeliji u Centralnom zatvoru u kojoj je ranije on bio zatočen.
`Po odnosu prema investitorima Crna Gora je uvijek bila izuzetak „jer su investitori iz Srbije tamo nailazili na puno razumijevanje”. Takav investicioni ambijent, kao i naš najvažniji partner u Crnoj Gori – Tomislav Čelebić bili su ključni za veliki broj realizovanih projekata, kaže vlasnik Delte.
U onu kategoriju sa početka priče „ne, ne moguće” je i to što kaže da je „prema državi bio mnogo korektniji nego ona premu njemu”, pa je porez od prodaje Maksija platio u Srbiji iako je imao preduzeće registrovano na Kipru.
– Da li je država tada riješila da me ostavi na miru? Naprotiv – piše Ja, tajkun.
Kada ga pitaju šta mu je najveći uspjeh odgovara da je to činjenica da je u vrijeme Maksija imao milijardu i 140 miliona kredita kod niza svjetskih banaka... Nije greška u kucanju, dobro ste pročitali cifru!
– Mislio sam tada, kao što i sada mislim, prodaja Maksija bila je nacionalna katastrofa... Strateški, država mora da podrži veliki srpski trgovinski lanac... Prodaja Maksija bila je ekonomski promašaj Srbije, veliki poraz države, ali i lična pobjeda njenog tadašnjeg prvog čovjeka Borisa Tadića, čiji se interesi, očigledno, nijesu poklapali sa državnim – kaže Mišković uz komentar da su to bili najteži pregovori ikad.
Maksi je prodat Belgijancima za 932, 5 milona eura, dvaput skuplje nego što je država, recimo, prodala NIS. Delta banka napravljena je sa 1,5 miliona maraka, a prodata za 370 miliona eura.
Ozbiljna kompanija može da živi samo dok hvata vrhove, a u poslu traju oni koji shvate da nema zlatne žice koja ne presušuje, piše Mišković i ističe jedno pa, proročanstvo!
– Svijet će u bliskoj budućnosti počivati na četrdesetak multinacionalnih korporacija i svaka zemlja treba uveliko da se sprema za taj trenutak. Nevolja je što to političari ne znaju... Jedna delegacija iz EU pitala me je kako mogu da pomognu Srbiji. Rekao sam im – školujte nam političare – piše Mišković.
Mišković nikada nije davao izjave novinarima, niti prema medijima ima pozitivan stav „štampa ima svoje razloge, meni, istina, nepoznate – da jedne favorizuje, druge marginalizuje, a treće potcjenjuje”. Na TV mu je jedino uključen Fashion TV, ali je to iskopirao od Đinđića kao ovaj izjavu od njega da ni na stepenike ne gubi vrijeme već preskače po dva-tri.
U knjizi je objavljen i transkript njegovog izlaganja iz novembra 2013. godine pred sudskim vijećem, svi detalji sa suđenja, kaucija kojom je platio slobodu. Za hapšenje 2012. kaže da je sumnjičen za „spisak nedjela koja se ne mogu učiniti za jedan ljudski život, pa sve da ste im posvetili svaki božji dan života”... Dok je bio u pritvoru rodila mu se unuka i umrla majka koju je sahranio okružen snajperima što nije moglo da uprlja ljepotu traga koji je ostavila.
Kada je krenuo u biznis imao je sreću što je bio odličan starter u sprintu. A šta se radi kad se zarade prvo „ozbiljne” pare, pita se pisac. Pa kupi se auto. Za sebe i ortaka kaže da su bili toliko ozbiljni da su kupili dva „opela olimpije”, ali jedan za djelove... U vilu na Dedinje preselio je tek 15 godina nakon postojanja Delte, i to kada je prodao banku... Bio je najmlađi generalni direktor u istoriji jugoslovenske privrede, Župa je tada pokrivala 43 odsto svjetske proizvodnje ksantata. I pravili su ogromne gubitke. A pritom plivali u parama. Alhemija? Ne, ekonomija.
– Čovjek lako, neosjetno i nepromišljeno uzleti, dopusti da ga ponese velika moć – ili veliki novac – i time sebi načini veću štetu nego što mu je nanio zakleti neprijatelj.... Novac nije dovoljan pokretač, on je samo prirodna posledica ljubavi i strasti prema poslu – piše Mišković i priznaje da je sve dobre odluke donio brzo, a većinu loših poslije mnogo razmišljanja.
– Delta se nije radovala teškim okolnostima u Srbiji s početka devedesetih, ali, pošteno rečeno, te okolnosti išle su nam naruku. Danas njen kapital premašuje 750 miliona – konstatuje u knjizi.
Shvatio je dobro šta znači izjava stranih konsultanata „generacija ste koja živi u situaciji kakva se desi jednom u hiljadu godina, u prilici ste da napravite velike stvari, jer tranzicija je šansa”.
Ljiljana Minić
Žene u poslu bolje od muškaraca
Kada je generalnom direktoru Jugobanke Linhartu, živoj legendi bankarstva, svojevremeno kazao da zbog ljubavi, a ne vizionarstva ne želi da ide u Frankfurt, ovaj bi bio manje zbunjen da sam saopštio kako sam pronevjerio milijardu maraka. Tako je njegova supruga Ljiljana postala važnija od banke i karijere...
– Ne krijem da smatram da su, ukupno gledano, žene jednostavno bolje u poslu od muškaraca. One pokazuju više timskog duha i lojalnosti kolektiva za koji igraju. Mogu mnogo efikasnije da rade više stvari istovremeno... U muškoj ekipi mnogo češće proradi sujeta, pa umjesto borbe za zajednički cilj nastane borba za sopstveno mjesto – piše Mišković.
Nema „životno važnih” pojedinaca
Strašan problem je kada čovjek pobrka identitet, kada pomiješa sebe i firmu i izgubi kontakt sa stvarnim stanjem stvari, piše on, tajkun.
– Da dobra kompanija zavisi od jedne osobe, to je smiješno čak i kao ideja... Zato se svaka priča o nečijoj, navodno, životnoj važnosti za kompaniju završava isto. Poslije odlaska „životno važne” osobe kompanija nastavlja normalno, a „životno važna” figura nestaje sa scene brzo kao pojedena figura sa šahovske table – piše Mišković.
Milo se prepao sabljarkama
Sabljarka od 103 kilograma je poseban Miškovićev trofej!
– Ribolov je hazard i vještina – piše i naglašava da najljepše ribolovačke uspomene vezuje za Herceg Novi i ekipu u kojoj su ribolovci Kirilo, Vaso i Lalo, slikar Vojo Stanić kao i njegovi partneri u ribolovu Stevan i Obrad. Postali su specijalisti za lov na sabljarke, pa mu je jednom Milo Đukanović u šali rekao da u crnogorskom moru više nema sabljarki jer su ih oni trojica izlovili.